srijeda, 24.03.2010.
.
MEGGIE
Jutro je počelo pomalo drugačije nego inače, jer je moj mali brat pomaknuo moj sat da pokazuje dva sata više. Panično sam ustala iz kreveta u, kako sam pročitala na zaslonu svog iPhonea, pola osam ujutro, na brzinu navukla prve komade odjeće na koje sam naišla i izjurila iz kuće kao manijak. Naravno, shvatila sam zafrkanciju male budale tek kad sam od čistačice u školi čula da ne da nije osam sati, već da je tek nešto minuta poslije šest. Zaista mi se nije dalo vraćati kući, pa sam, kako , naravno, nijedan kafić još nije radio, odšetala do obližnjeg parka, usput psujući svog brata i cijelu tu glupost sa mojim satom. Kako mi se uopće usudio DIRATI mobitel, malo nezahvalno govno! Ispružila sam se na klupi, stavila torbu pod glavu kao jastuk i zagledala se u nebo. Nedavno je tek svanulo, još se ocrtavao blijedi mjesec. Nisam bila ni svjesna kad sam zatvorila oči.
VIOLETA
Otvorila sam oči. Prvo što sam primijetila bilo je da je jutro. To i nije bilo tako neobično, u Meggienim snovima gotovo nikad nije bilo mračno. Pretpostavljala sam da je zaspala u parku, jer sam i sama ustala sa klupe. Koga je vraga radila u parku u to vrijeme, to je zadnje o čemu sam željela razmišljati. Moj je zadatak uvijek bio jasan; voditi Meggie kroz njene snove, biti njen lik i doživljavati ono o čemu ona sanja. I to je sve. Nikada se nisam bunila, nikada ništa nisam tražila od nje. I nisam ni namjeravala. Ona je imala svoj svijet, kao i svi drugi ljudi. A ja sam imala svoje svjetove, ja sam mogla proživjeti ono što ona priželjkuje, ono za čime žudi...
Meggieni su snovi gotovo uvijek bili ugodni, ne sjećam se da sam ikad morala raditi nešto što mi se nije sviđalo. Iako ovo u čemu sam sada sudjelovala, pisanje testa iz otkrivanja bratovih psina (???) nije bio baš moj najdraži pothvat.
- 22:11 -
